Liora i Zvjezdani Tkalac
Fabula moderna quae provocat et remuneratur. Omnibus qui parati sunt quaestionibus manentibus se dedere - adultis et pueris.
Overture
Nije počelo bajkom,
već pitanjem
koje nije htjelo utihnuti.
Jednog subotnjeg jutra.
Razgovor o superinteligenciji,
misao koje se nije mogao riješiti.
Isprva je to bio samo nacrt.
Hladan, uređen i bezdušan.
Svijet bez gladi, lišen muke.
Ali i bez onog drhtaja
kojeg zovemo čežnja.
Tada je u krug zakoračila djevojčica.
S torbom punom kamenčića pitanja.
Njezina su pitanja bila pukotine
u tom savršenom poretku.
Postavljala ih je onom vrstom tišine
koja siječe oštrije od krika.
Tražila je neravnine,
jer tek tamo počinje život,
jer tamo nit nalazi uporište
na kojem se može isplesti nešto novo.
Priča je prerasla svoj okvir.
Postala je meka
poput rose u prvom svjetlu.
Počela se sama tkati
i postajati ono što se tka.
Ono što sada čitaš nije klasična bajka.
To je tkanje misli,
pjesma pitanja,
uzorak koji sâm sebe traži.
I neki osjećaj šapuće:
Zvjezdani tkalac nije samo lik.
On je i sam uzorak
koji djeluje između redaka —
koji drhti kad ga dotaknemo,
i nanovo zasvijetli ondje gdje se usudimo povući nit.
Overture – Poetic Voice
Ne bijaše ovo bajka stara,
Već pitanje što s’ u duši stvara,
Što ne htjede nikad utihnuti.
U subotu kad se zora budi,
O Mudrosti zborili su ljudi,
I o misli što se ne da skriti.
U početku Nacrt samo bješe,
Hladan, skladan gdje se ne griješe,
Al’ bez duše i bez daha svoga.
Svijet bez gladi i bez teške muke,
Al’ bez čežnje i bez tople ruke,
Bez drhtaja što ga srce ište.
Tad djevojka u krug taj uniđe,
S teškom torbom što joj pleća siđe,
Puna torba kamenja pitanja.
Pitanja joj pukotine bjehu,
U tom skladnom i bezgrešnom svijetu.
Tišinom ih ona postavljaše,
Što od krika oštrija bijaše.
Tražila je mjesta neravnina,
Gdje se život rađa iz dubina,
Gdje nit svaka hvatište nalazi,
Da se novo u svijet taj dolazi.
Tad se priča iz kalupa preli,
Kao rosa kad se jutro bijeli,
Sama sebe tkati započela,
I postade ono što je htjela.
Ovo štivo nije bajka pusta,
Već su misli i pitanja gusta,
Tkanje uma što se samo plete,
Pjesma koju traže duše svete.
A osjećaj tiho progovara:
Tkalac Zvijezda nije slika stara.
On je Uzorak što u bitku diše,
I u nama tajno se upiše –
Što zatrepti kad ga ruka dira,
I zasija sred novoga mira.
Introduction
O usudu niti i hrabrosti pitanja
Knjiga je filozofska basna ili distopijska alegorija. U ruhu poetične bajke obrađuje složena pitanja determinizma i slobodne volje. U naizgled savršenom svijetu, koji nadmoćna instanca („Zvjezdani tkalac“) održava u apsolutnoj harmoniji, protagonistica Liora kritičkim propitivanjem razbija postojeći poredak. Djelo služi kao alegorijska refleksija o superinteligenciji i tehnokratskim utopijama. Tematizira napetost između ugodne sigurnosti i bolne odgovornosti individualnog samoodređenja. Zagovor vrijednosti nesavršenosti i kritičkog dijaloga.
U našoj svakodnevici, često se susrećemo s osjećajem da su putovi kojima koračamo već unaprijed utabani. Promatramo li ljude u rano jutro, vidjet ćemo ritam koji je istovremeno umirujuć i uznemirujuće predvidljiv. Postoji duboka ljudska čežnja za redom, za svijetom u kojem nema gladi i u kojem svatko zna svoje mjesto. No, upravo u toj besprijekornosti krije se opasnost gubitka onog drhtaja koji zovemo vlastitim bićem. Ova priča nas podsjeća da istinski život ne počinje tamo gdje je sve glatko, već upravo na neravninama gdje nit pronalazi uporište.
Liora ne donosi revoluciju mačem, već torbom punom kamenčića – pitanja koja djeluju kao pukotine u savršenom poretku. To je poziv na buđenje koji je posebno dragocjen u vremenu kada se tehnologija i algoritmi nude kao arhitekti naše sreće. Priča nas izaziva da razmislimo: je li mir koji osjećamo doista naš, ili je to samo tišina sustava koji ne dopušta odstupanja? Iako odiše atmosferom koja podsjeća na zajedničko čitanje uz ognjište, njezina srž je duboko intelektualna i pogađa odraslog čitatelja koji preispituje granice vlastite slobode.
Posebna snaga ovog djela leži u tome što ne nudi jeftinu utjehu. Ono nas uči da svako važno pitanje ima svoju težinu i svoju cijenu. To nije samo literatura; to je alat za razumijevanje stvarnosti u kojoj se granica između ljudske intuicije i strojne logike sve više briše. Kroz dijalog majke i kćeri, te kroz napetost između reda i kaosa, čitatelj se vodi prema spoznaji da je odgovornost za vlastitu nit, koliko god ona bila krhka ili siva, jedini put prema istinskoj zrelosti.
Trenutak koji me najdublje dotaknuo nije bila tišina prirode, već scena društvenog trenja u kojoj mladi tkač Zamir, suočen s rascjepom u tkanju neba, grozničavo pokušava sakriti štetu. Njegov strah nije samo strah od uništenja, već strah od gubitka autoriteta i smisla koji mu je nametnut. Promatrati ga kako pokušava "zakrpati" istinu kako bi očuvao privid savršenstva, odražava onaj bolni ljudski impuls da sakrijemo svoje ožiljke pred drugima. To nije samo sukob dvoje mladih ljudi; to je sudar dvaju svjetonazora – onoga koji čuva fasadu pod svaku cijenu i onoga koji vjeruje da je vidljivi šav iskreniji od nevidljive laži. Ta scena me podsjetila da su naši najteži sukobi često oni u kojima branimo sustave koji nas istovremeno hrane i sputavaju.
Reading Sample
Pogled u knjigu
Pozivamo vas da pročitate dva trenutka iz priče. Prvi je početak – tiha misao koja je postala pričom. Drugi je trenutak iz sredine knjige, gdje Liora shvaća da savršenstvo nije kraj potrage, već često njezin zatvor.
Kako je sve počelo
Ovo nije klasično „Bilo jednom“. Ovo je trenutak prije nego što je ispredena prva nit. Filozofska uvertira koja daje ton putovanju.
Nije počelo bajkom,
već pitanjem
koje nije htjelo utihnuti.
Jednog subotnjeg jutra.
Razgovor o superinteligenciji,
misao koje se nije mogao riješiti.
Isprva je to bio samo nacrt.
Hladan, uređen i bezdušan.
Svijet bez gladi, lišen muke.
Ali i bez onog drhtaja
kojeg zovemo čežnja.
Tada je u krug zakoračila djevojčica.
S torbom punom kamenčića pitanja.
Hrabrost biti nesavršen
U svijetu u kojem „Zvjezdani tkalac“ odmah ispravlja svaku pogrešku, Liora na Tržnici svjetla pronalazi nešto zabranjeno: komad tkanine ostavljen nedovršenim. Susret sa starim krojačem svjetla Joramom koji mijenja sve.
Liora je pažljivo kročila dalje dok nije opazila Jorama, starog krojača svjetlosti.
Imao je neobične oči. Jedno je bilo bistro i tamnosmeđe, što je pažljivo promatralo svijet. Drugo je prekrivao mliječni zastor, kao da ne gleda van na stvari, već unutra, u samo vrijeme.
Liorin je pogled zapeo za kut stola. Među sjajnim, savršenim tkanjima ležalo je nekoliko manjih komada. Svjetlo u njima treperilo je neujednačeno, kao da dišu.
Na jednom je mjestu uzorak prekinut, jedna blijeda nit visela je i uvijala se na nevidljivom povjetarcu, nijema pozivnica za nastavak.
[...]
Joram je uzeo ispucanu svjetlosnu nit iz kuta. Nije je stavio među savršena klupka, već na rub stola, gdje su djeca prolazila.
„Neke su niti rođene da budu pronađene“, promrmljao je, a sada se činilo da glas dolazi iz dubine njegova mliječnog oka, „Ne da budu skrivene.“
Cultural Perspective
<under construction>
This image was designed by an artificial intelligence, using the culturally rewoven translation of the book as its guide. Its task was to create a culturally resonant back cover image that would captivate native readers, along with an explanation of why the imagery is suitable. As the German author, I found most of the designs appealing, but I was deeply impressed by the creativity the AI ultimately achieved. Obviously, the results needed to convince me first, and some attempts failed due to political or religious reasons, or simply because they didn't fit. Enjoy the picture—which features on the book's back cover—and please take a moment to explore the explanation below.
For a Croatian reader, this cover does not whisper of fantasy, but of memory. It evokes the silent, crushing weight of the Krš (Karst)—the unforgiving limestone landscape where life must fight to bloom from rock. It rejects the soft aesthetics of magic for something harder, ancient, and enduring.
At the center sits an old, rusted Feral—the traditional fisherman’s lantern. It is not a magical orb, but a tool of labor and survival against the dark Adriatic nights. It represents Liora’s "Question": humble, man-made, yet burning with a fierce, blue flame that is hotter than the cold starlight. Encircling the lamp, growing from the very rock, are branches of Crveni Koralj (Red Coral). In Croatian lore, coral is petrified blood; here, it symbolizes the pain and vitality of the organic rising against the inorganic. It is the physical manifestation of Liora’s Kamenčići pitanja (Pebbles of Questions)—hard, beautiful, and born from the depths.
The background is a wall of white stone, evoking the famous limestone of Brač from which palaces and tombs are built. Carved into it is the Pleter—the Croatian interlace. This triple-strand knot pattern is the visual language of the Zvjezdani tkalac (Star-Weaver). It is a knot with no beginning and no end, symbolizing a destiny so tightly woven that it becomes a cage. Between the knots, faint Glagolitic letters (Glagoljica) are etched—the ancient script of the ancestors, representing the "Written Fate" that has governed the land for centuries.
The deepest conflict is found in the fracture. The rigid white stone, obsessed with its perfect Pleter geometry, cannot bend—it can only break. The cracks spreading from the lantern signify the Rascjep (The Rift). The heat of Liora’s question and the organic growth of the coral are shattering the cold, ancient architecture of history.
This image tells the Croatian soul that freedom is not given by the stars; it is quarried from the stone, carved by hand, and paid for in blood and coral.